ODNOS DISLEKSIJE I DRUGIH TEŠKOĆA
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
Osim što disleksija može postojati samostalno ona zna biti i kombinirana s još ponekim stanjima kao što su poremećaj pažnje, ADHD-deficit pažnje/ hiperaktivni poremećaj, neke vrste dječjih epilepsija itd. Može biti povezana s tzv. PJT-posebnim jezičnim teškoćama.
Iz tog razloga liječnik pedijatar, nakon što školski logoped ustanovi da je kod djeteta riječ o disleksiji, može zatražiti od roditelja da se napravi dodatna medicinska pretraga, najčešće EEG – elektroencefalografija, kojom se utvrđuje stanje električne aktivnosti mozga.
Ova pretraga uglavnom može potvrditi postojanje specifičnih promjena u toj aktivnosti, ako je riječ o spomenutim stanjima. Ona je razlogom što se dijete šalje neurologu jer on procjenjuje nalaz te pretrage – elektroencefalogram. Dijete s disleksijom koje nema takvih dodatnih smetnja najčešće nema promijenjen EEG.
DISLEKSIJA I PSIHOLOŠKI PROBLEMI
Disleksija nije bolest. Ona je sindrom ili skup osobina primanja, obrade i pohranjivanja informacija u neke osobe zbog kojeg ona ima određeni stil spoznavanja sebe i svijeta oko sebe. U tomu su izvori teškoća, ali i mogućih nadarenosti, o čemu svjedoče mnoge poznate osobe s disleksijom koje su ostvarile natprosječne rezultate u različitim područjima.
Ipak ono s čime se svako dijete s disleksijom najviše mora nositi jesu teškoće u savladavanju vještina čitanja i pisanja, te školskoga gradiva. Ova vještina podrazumijeva tečno i pravilno čitanje, te tumačenje i razumijevanje pisanih poruka. Za djecu s disleksijom čitanje postaje mučna, teško savladiva, a ponekad i nepremostiva teškoća zbog koje osjećaju neuspjeh i zamor što polako prelazi u frustriranost školom i nezadovoljstvo sobom zato jer su drukčiji. Takav razvoj za posljedicu može imati niz psiholoških problema, kao što je nepoznavanje vlastitih potencijala pa to rezultira odsutnošću istinske samosvijesti.
Put do destruktivnog i samodestruktivnog ponašanja u agresiji, delinkvenciji ili ovisnostima što daju lažne nadomjeske temeljnom nedostatku pozitivnog samovrednovanja, svima nam je, nažalost, danas dobro poznat. Zato su pravodobno prepoznavanje, suradnja roditelja, učitelja i terapeuta koji se bave disleksijom, posebno važni. Simptomi disleksije mogu se ukloniti, ublažiti, oblikovati i, samim time, pobijediti jer prestaju biti okosnicom onoga što čini negativni identitet.