KAKO UČENJE UČINITI LAKŠIM?
ZAŠTO JE DISLEKSIJA I SPECIFIČNA TEŠKOĆA U UČENJU?
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
Kada djeca s disleksijom prebrode dio teškoća povezanih s čitanjem i počnu čitati brže i točnije uz više razumijevanja, često vidimo da disleksija i dalje ima utjecaj na njihovo učenje jer ono nije ni brzo ni lako. Događa se tako da, nakon relativno uspješne terapije, dijete u petom ili šestom razredu počne čitati puno bolje, ali tek onda počinju teškoće u shvaćanju, organiziranju i pamćenju pojmova u lekcijama iz povijesti, zemljopisa ili prirode. Bez obzira na mnoge sate provedene za knjigom, djeca teško izdvajaju, grupiraju i pamte podatke i činjenice navedene u udžbeničkim tekstovima. Teško pronalaze uporišne točke za pamćenje kronološkog slijeda događanja ili slijeda postupaka pri izvođenju matematskih operacija. Pojmovi koje usvajaju često imaju značenja koja nisu posve adekvatna, nedostaje im širine ili mogućnosti da se premještaju u različite kontekste. Niži pojmovi ponekad zatvaraju mogućnost građenja viših, obuhvatnijih pojmova pa neke riječi bivaju shvaćene suviše doslovno, jednodimenzionalno. To osobito narušava stvaranje dubljeg razumijevanja književnih tekstova i čini neprivlačnim čitanje lektira.
Sve to uzrokuje da djeca s disleksijom, iako stječu sposobnosti čitanja i pisanja koje im omogućuju samostalno učenje, ipak učenjem ne postižu rezultate koji bi odgovarali uloženom trudu i vremenu. Zato je pomoć roditelja, nastavnika i terapeuta tada dragocjena. O tome kakva bi ona trebala biti, još uvijek se malo zna. Nastavnici često zaziru od ideje da bi trebali mijenjati nešto u pristupu djetetu s disleksijom, i smatraju da nemaju dostatno vremena ni stručnosti da se tome posvete. Individualizirani pristup u svladavanju redovnog nastavnog programa, koji bi zapravo bio optimalan za djecu s disleksijom, tek je neodređena formulacija koja, na žalost, nastavnicima u školi nije jasna. Terapeuti i roditelji o tome puno više znaju, ali su često nemoćni da to prenesu učiteljima. Ono što će posvjedočiti mnogi od njih jest da su, provodeći mnogo vremena u pomaganju djeci tijekom učenja, otkrili kako postoje različiti načini poučavanja. Da su u različitim sadržajima i na različitim stupnjevima razvoja djece, prikladni drugačiji postupci.
Ipak, ako bi se mogao izdvojiti postupak u poučavanju koji bi se mogao najčešće primijeniti na većinu sadržaja sa sigurnošću da će dati dobre rezultate – to bi bilo tzv. kontigencijsko poučavanje. Ono u samom čitanju i usvajanju novih lekcija znači da se čitaju manje cjeline koje se na kraju spajaju i nastoje povezati u neki smisleni tijek. Osim toga, dijete se potiče da tijekom čitanja naizmjence s roditeljem ili terapeutom govori o onom što je razumjelo, o tome s čime bi se pročitano moglo povezati ili o nekom pitanju koje mu se u tekstu nameće. Na taj se način potiče aktivna usredotočenost na tekst, neka vrsta “dodira” djeteta s tekstom i tumačenje onoga što se čita, koje napredni čitači izvode automatski i šutke. Takav je način učenja pomagao mnogoj djeci u poboljšavanju razumijevanja pročitanoga i, samim time, povećavanju uspješnosti učenja. Tijekom vremena djeca će i sama krenuti tim načinom međudjelovanja s tekstom. Kao i u svakom zajednički provedenom vremenu, vrijeme ispunjeno ovakvom aktivnošću polučit će mnogo pozitivnoga. Na početku će se možda učiniti pregolemom žrtvom u inače kompliciranim životima koje vodimo, ali moramo znati da je to istinski dobar način da se unatoč disleksiji, razbije otpor prema tekstu, a otpor je dodatno otegotni činitelj u razumijevanju ionako veoma složenih sadržaja kojima vrve naši udžbenici.
Takvo interaktivno, kontigencijsko učenje u kojem se roditelji i dijete naizmjence bave tekstom može se pretvoriti i u prednost. Vrijeme zajedničkog učenja u kojem će roditelj čitati zajedno sa svojim djetetom može biti iskorišteno da se rade kognitivne mape, da se uporabom raznovrsnih boja, oblika, okvira i podloga u pisanju ili oblikovanju sažetka nekog sadržaja, ulazi u kanale vizualnog, uz pomoć gline – taktilnog ili, uz upotrebu diktafona – slušnog modaliteta primanja informacija. Svi ti načini mogu učenje učiniti zanimljivijim, a proces pamćenja trajnijim. Osim toga, roditelj može dobro postavljenim pitanjima otvorenog tipa potaknuti dijete da misli i da bude važno: “Što to tebi znači? Što razumiješ pod time? Kako ti to vidiš? Što bi tomu još dodao?” Ili: “Na što te to podsjeća, što je tebi slično tome?” Sve su to izvanredni načini da se stvori krug interakcija između roditelja i djeteta što će dijete potaknuti na razmišljanje, na stvaranje asocijativnih nizova značenja ili zbivanja. Sve će to pridonijeti svijesti o vlastitim mogućnostima. To će stvoriti i svijest kako je moguće i poželjno imati vlastiti stav koji je iznikao na znanju i razumijevanju onoga što se zbivalo ili se zbiva u svijetu oko nas ili u nama samima.
Takav način poučavanja može biti veliki zalog dječje uspješne budućnosti, to više što se tako u školama, na žalost, rijetko kad uči. Tako će dijete s disleksijom možda baš zbog više vremena provedenoga u razgovoru i učenju sa svojim roditeljima i terapeutima, imati prilike razviti potpuniji način promatranja i zaključivanja o mnogo čemu (npr. od povijesnih činjenica do pitanja evolucije i adaptacije ljudske vrste), pri čemu će pomalo stvarati i bogatiti vlastiti kognitivni stil. Slično vrijedi i za probleme s matematikom. Ako nedogmatski pristupimo i toj znanosti i pokušamo je djetetu dati na način koji ima veze s realnošću što nas okružuje, s pričom svakodnevnog i lako zamislivog, možda će i teški koncepti razlomaka, ili mjerenja opsega i površina biti razumljiviji i lakši za usvajanje.
Nakon pročitanog teksta iz povijesti, dječak, 7. razred, izradio je natuknice
Na istu temu dječak je izradio kognitivnu mapu. Jasno je vidljivo kako je usvojeno znanje znatno šire i organiziranije nakon izrađene mape.
U konačnici će se, dakle, uloženi trud i vrijeme roditelju dalekosežno vratiti. Ne samo u emocionalnoj stabilnosti koju će dijete razviti zbog osjećaja da ima podršku već i u produbljivanju misaonog procesa, u pomacima koji će nastupiti na polju spoznaje i logičnog mišljenja i u stvaranju navike da se mijenja motrište – točka promatranja kako bi se dobio što sveobuhvatniji, a time i točniji zaključak o nečemu, što je uz logiku značajan dio naprednog mišljenja. Mama jedne djevojčice jedanput je rekla kako njezina djevojčica, čija je disleksija bila “prilično jaka” zbog teškoća u jezičnom razvoju uzrokovanim specifičnom vrstom dječje epilepsije, postavlja vrlo pametna pitanja po kojima se vidi da zna misliti. Druga djeca u obitelji informacije koje uče uglavnom primaju “zdravo za gotovo” i ne ulaze toliko u dublje značenje mnogih pojmova. Nisu li specifični uvjeti u kojima je djevojčica morala učiti značenja mnogih riječi, proučavajući odnose među različitim riječima, razmjenjujući pitanja i odgovore s majkom i terapeutima, potaknuli jedan poman način učenja? Je li uz potrebu da se sve što se uči i razumije, da se ono o čemu se govori promatra na više načina i razina značenja – jače potaknut i razvoj jezika i mišljenja?
Velika je vjerojatnost da su odgovori na ova pitanja potvrdni. O tome govore iskustva mnogih terapeuta i roditelja. O tome pišu i autori knjiga o dječjem mišljenju i učenju. Danas se, dakle, o tome mnogo zna i ispravan način poučavanja vlastitog djeteta u konačnici će pridonijeti i osamostaljivanju, koje će nastupiti možda kasnije, ali će imati veliku vrijednost.