UZROCI DISLEKSIJE

UZROCI DISLEKSIJE

Ines Galić-Jušić, prof.logoped

 

Poput mnogih drugih govorno-jezičnih teškoća kao što su npr. posebne jezične teškoće, uzroci disleksiji nisu posve jasno utvrđeni. Može se ipak reći da veliki dio njih leži u konstituciji osobe, ali i u onome što toj konstituciji pridonesu faktori okoline, od najranijih dana intrauterinog razvoja, ranog djetinjstva i okruženja u kojem se odrastalo, pa do načina podučavanja vještine čitanja. Konstitucija je ono što nasljeđujemo genetskim kodom i ono što stječemo u razdoblju prije i tijekom samog rođenja. Neposredno nakon rođenja svatko od nas ima već svoju specifičnu konstituciju. To je ono s čime dolazimo na svijet. Dio konstitucije jest i sklonost disleksiji.

 

Što se zapravo događa tijekom čitanja?

Proces čitanja uključuje mnoge naše mentalne funkcije. Potpuno analizirati ono što činimo kada čitamo prema riječima američkog istraživača E. B. Hueya, bio bi gotovo vrhunac znanstvenog postignuća, jer bi to značilo opisati mnoge od najzamršenijih radnja ljudskoga mozga. Čitanje nije postupak koji se može objasniti mehaničkim modelom; znamo da se odvija u nekim određenim područjima mozga, ali ta područja nisu jedina koja sudjeluju u toj zamršenoj aktivnosti. Postupak čitanja, kao i mišljenja, ovisi o našoj sposobnosti da odgonetnemo i koristimo se jezikom, instrumentom uma kojim se misli pretaču u riječi i rečenice. Zbog toga je i traženje uzroka disleksiji prilično teško.

Da bismo razumjeli što se događa nekomu tko ima disleksiju, potrebno je ukratko objasniti što se događa tijekom aktivnosti čitanja i pisanja. Ti su procesi iznimno složeni i u njima sudjeluje više međusobno povezanih sustava. Tako u čitanju sudjeluju vizualni dijelovi korteksa (kore velikog mozga) u kojima se odvija vizualno-prostorna analiza slova i njihovih kombinacija, kojom se nizovi simbola prepoznaju, obrađuju točno određenim redoslijedom, razumijevaju i pohranjuju u radnoj memoriji, koja je poput lako dostupnog skladišta gdje pohranjujemo sve ono što trenutno čitamo. Taj slijed: slovo – riječ – rečenica – niz rečenica, istodobno razumijevanje i memoriranje, ovisan je o radu sukcesivnih funkcija (procesi razlikovanja, pamćenja i reproduciranja vremenskog redoslijeda stimulansa, aktivnosti ili simbola). One su odgovorne za razlikovanje, pamćenje i reproduciranje vremenskog i prostornog redoslijeda nekog podražaja, u ovom slučaju riječi. U čitanju sudjeluju analitički jezični procesi kojima se prepoznaju slova, pretvarajući se u glasove i povezujući se sa značenjima, oblicima i rasporedom riječi u rečenici. Mi, zahvaljujući tim analitičkim procesima, točno znamo čitajući riječ “muka” da slovo “m” tu riječ razlikuje od slične riječi “buka”, a da je riječ “šala” drukčija od riječi “sala”. Ono što je isto tako presudno u čitanju je neprestana interakcija slušnog i vidnog primanja i obrade informacija, ili vidnog i slušnog procesiranja. Bilo da je riječ o početnom ili razvijenom čitanju, ono se uvijek odvija pretvaranjem slova u glasove.

 

Disleksija i moždane polutke

Cijeli je niz znanstvenika posvetio proučavanju uzroka disleksiji mnoge godine svojega znanstvenog traganja. Među njima treba svakako izdvojiti Alberta Galaburdu; njega je istraživanje uzroka disleksiji zaokupilo još prije više od dvadeset godina, a i danas se još aktivno njime bavi. Krajem 70-ih godina, zajedno sa svojim kolegom Normanom Geschwindom, postavlja teoriju po kojoj disleksija, mucanje i autizam mogu biti posljedicom kašnjenja u razvoju lijeve moždane polutke. Naime, zbog nekog razloga, u sredini trudnoće (ovi autori su na početku osnovnim uzrokom toga držali višak muškoga spolnog hormona u krvi majke, što njihovim istraživanjem 1985. nije potvrđeno, ali je sam tijek događanja dosta uvjerljiv) dolazi do nedostatne prokrvljenosti mozga. Iz tog razloga stanice određene za govor koje bi se trebale smjestiti u lijevoj polutki, položaju koji je većini dešnjaka mjesto predodređeno za govor i jezik, “detektiraju” da ona još nije pogodna za njihov smještaj, pa se zato premještaju u desnu polutku, manje prikladnu za prihvaćanje govorno-jezičnih funkcija, ali još uvijek bolju od lijeve, koja je, zbog razloga već spomenute slabije prokrvljenosti, u tom trenutku razvoja, sasvim neodgovarajuća. Tako desna strana mozga ostaje neko vrijeme, a u neke djece i trajno, dominantna za mnoge aktivnosti. Kako je desna moždana polutka vezana više uz funkcije sinteze, dakle potpune slike bilo vizualnoga, bilo akustičkog sadržaja, analiza riječi ili pamćenje točnog oblika pojedinačnog slova, koji bi bili više u domeni lijeve polutke, postaju teže dostupni. Stoga, djeca s dominacijom desne polutke imaju drukčiji način primanja, obrade i pohranjivanja informacija ili drugačiji kognitivni stil.

Iako se termin – kognitivni stil – u ovom kontekstu ne podudara s uvriježenim tumačenjem te riječi u psihološkoj znanosti, ovdje ga možemo shvatiti uvjetno, kao svojevrsni kognitivni profil u disleksiji. Taj stil često nije podudaran s načinom podučavanja čitanja u kojem prevladava analitička metoda s krajnje skraćenom fazom sinteze, i to osobito slogovne sinteze. Naime, slog kao cjelina umnogome pomaže spajanju glasova u riječi i jedan je od prijelaznih stupnjeva ka iščitavanju cijele riječi. U našim je školama, na žalost, faza slogovnog povezivanja gotovo potpuno zanemarena, već se tijekom prvog polugodišta prvog razreda prelazi na čitanje cijelih riječi, što je za djecu s disleksijom jako otegotna okolnost.

 

Novija istraživanja: “nature vs. nurture” – geni ili okruženje ?

Ono što je u posljednjem desetljeću otkriveno u vezi s ranim neuralnim razvojem embrija jako se uklapa u sliku disleksije kao posljedice drukčije migracije stanica tijekom trudnoće. Naime, stanice migriraju, ali, kako to objašnjavaju neki autori , kad neka živčana stanica nakon diobe u prvim mjesecima trudnoće otpluta od svoje stanice majke na mjesto gdje će početi stvarati veze s drugim neuronima, to gdje će se ona smjestiti i koju će ona funkciju obavljati, ne ovisi najviše o genetskoj uputi koju nosi, već o okruženju u kojem će početi stvarati svoje sinapse (mjesto kontakta između dviju živčanih stanica). Dakle, ako to mjesto na kojem će živčana stanica početi širiti svoje ogranke, i nije iz nekog razloga upravo ono za koje je ona genetski predodređena, ona će se u tom novom okruženju najčešće sasvim skladno stopiti sa svojim novim susjedstvom, a svoj će genetski kod ostaviti neupotrijebljen. Tako su neke stanica genetski kodirane za vidni korteks. No, ako putujući neuralnom cijevi u tijeku embrionalnog razvoja dođu do slušnih dijelova korteksa, tu će početi graditi veze s drugim stanicama. Tada će je u njezinom novom okruženju upravo njezine sinapse prema stanicama slušnog korteksa učiniti stanicom koja će regulirati neku od funkcija sluha, a ne vida.

Ovo je epohalno otkriće poslužilo neuroznanstvenicima da se još jasnije nadovežu na Darwinove postavke iz daleke 1886. i objasne izvanredno brzu sposobnost prilagodbe uvjetima okoline tijekom evolucije homo sapiensa. Dakle, spoznaja o migraciji stanica i brzoj preinaci živčanih stanica u nekom okruženju, govori nam o krajnjem plasticitetu našeg živčanog sustava. Taj nam plasticitet omogućuje da i neka patološka zbivanja do kojih dolazi tijekom trudnoće zbog raznih razloga, mozak zapravo prilično dobro kompenzira. Ovakvi nalazi znanstvenika daju nam potvrdu za razmišljanje kako je disleksija potencijalno stanje nastalo na kon takvih preinaka koje mogu donijeti teškoće u klasičnom načinu učenja vještine čitanja, ali i neke nove kvalitete baš zbog tih pomalo drugačijih stanica što u svojem novom okruženju stvaraju i pomalo drugačije funkcije, zbog kojih se onda razvijaju i specifične nadarenosti u neke od djece s disleksijom.
Postoje podaci da u cjelokupnom ljudskom genomu (skupini kromosoma koja se prenosi kao cjelina od roditelja na potomstvo) ima samo 80.000 gena (materijalnih nositelja nasljednih svojstava). Njima se ne može pokriti enormno bogatstvo od kvadrilijuna sinapsa, koliko ih u nekom razdoblju djetinjstva ima. Te se činjenice uklapaju u sliku velikog zahuktalog mikrokozmosa našeg mozga u razvoju u kojemu se biljunima interakcija gradi ono što nazivamo sviješću, znanjem i osobitošću svih naših funkcija.

Da je tome tako, svjedoče i najnovija razmišljanja američkog znanstvenika Alberta Galaburde. On nakon svojih zadnjih istraživanja 1996. ističe neke anatomske razlike u mozgu djece s disleksijom, kao što je simetrično postavljena regija u moždanoj kori koja je inače šira u lijevoj moždanoj polutki, i time čini jednu od poznatih moždanih asimetrija. U djece s disleksijom ova je regija podjednako široka i lijevo i desno, dakle je simetrična, što može biti posljedicom migracija neurona predodređenih za lijevu, inače jezičnu polutku, u desnu moždanu polutku. U tom je području lijeve moždane polutke, tom tankom trokutu moždane kore, smještena i Wernickeova zona, odgovorna za razumijevanje govora. Simetrija ovog važnog područja, prema mišljenju Galaburde, jedan je od bioloških temelja disleksije. Uz nju ovaj autor ističe i minimalne promjene u zonama mlađih dijelova moždane kore, ili neokorteksa, što sve skupa rezultira sporijim procesiranjem u vizualnom i auditornom dijelu moždane kore, zbog kojih je toliko otežano usvajanje čitanja jer je za to potrebno upravo međudjelovanje slušnog i vidnog procesiranja.

 

Novo ozračje optimizma

Da u neurologiji dječjeg razvoja, pa i neurologiji disleksije ima razloga za optimizam, pokazuju nam izvanredno važni radovi dviju znanstvenica, Lise Eliot i Marian Diamond, i njihove interpretacije najnovijih znanstvenih otkrića o plastičnosti i produljenim kritičnim fazama za razvoj mnogih sposobnosti ljudskog mozga. Naime, za svaku našu sposobnost postoje optimalna razdoblja kada se ta sposobnost najbolje razvija. Što je funkcija egzistencijalno važnija, to je razdoblje ranije i kraće. Tako vid i sluh, presudni za preživljavanje, svoje kritično razdoblje imaju u vrlo ranoj dojenačkoj dobi.

Sposobnosti poput govora, mišljenja, percepcije ovladavanja notama, slovima ili brojkama puno se dulje razvijaju, pa su i njihova kritična razdoblja za razvoj mnogo duža, a za neke i doživotna. Tako unatoč tomu što materinski jezik, kao svoj prvi jezični sustav, moramo naučiti do pete godine, pa do šeste ili najkasnije sedme jer će veliki broj neurona nakon toga usahnuti, mi i nakon tog doba možemo usavršavati mnoge jezične funkcije. Da je tako, svjedoči i mogućnost učenja drugih jezika u starijoj dobi. Ono je možda nešto teže, ali mnogi će od nas posvjedočiti da smo i u kasnijoj dobi, prije svega adolescenciji, naučili još neke jezike. Osnovna je značajka našeg mozga njegova plastičnost – ona je najizraženija u djetinjstvu, od začeća pa do adolescencije. U tom će razdoblju bujati “čarobno drveće uma”, kako je to u istoimenoj knjizi opisala znanstvenica M. Diamond, koje će nam omogućivati da unatoč mnoštvu neurona zalutalih na neko “krivo” mjesto, te iste neurone ili neke druge osposobimo za potrebnu nam funkciju – jednostavno tako što ćemo svojim ponašanjem i ciljanim postupcima učenja i terapije utjecati na njih jer su oni jako prijemčivi na najrazličitije utjecaje. Dajući im poticaj za rast bogatstvom utisaka, glasova, boja, riječi, oblika, značenja, melodija ili poruka, mi ćemo ih učiniti sposobnima da se razvijaju, rastu i, doslovno, cvjetaju s tisućama novih sinapsa kojima će propupati posvuda oko sebe. Tako će i neki od njih koji možda i nisu baš iz iste priče, doputovali možda s nekog drugog kraja mozga i bogato stimulirani stvarati plodove i razvijati se baš tamo gdje ih je naš poticaj zatekao.

Spoznaja da do adolescencije sigurno, a za neke mentalne funkcije i poslije toga, postoji šansa da se obnavljaju i usavršavaju, proistekla iz dugogodišnjih radova neuro znanstvenika – terapeutima, roditeljima i učiteljima daje novi pogled na disleksiju. Ona je, dakle, stanje na koje se može utjecati jer se jezik dade usavršavati, vizualna percepcija njegovati, mišljenje usložnjavati do petnaeste godine života sigurno, a, po svoj prilici, i poslije. Naši neuroni imaju zadivljujuću mogućnost grananja i stvaranja novih veza, i to time što se češće podražavaju nekim sadržajem i u našim glavama, doslovno, može čitav život cvasti razgranato drveće ogranaka naših živčanih stanica s tisućama sinapsa, električno-kemijskih mostova zbog kojih smo živi i aktivni puno, puno više nego što smo uopće toga svjesni.