KAKVE VRSTE TERAPIJA DISLEKSIJE RODITELJ MOŽE OČEKIVATI U ŠKOLI, REHABILITACIJSKOJ USTANOVI ILI PRIVATNOJ PRAKSI?
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
Kao što je već rečeno, terapija disleksije nije unificiran i jednoznačan postupak. Terapeuti koji se njome bave nastoje unijeti u nju sve ono najbolje što o disleksiji i metodama njezina otklanjanja znaju.
U rehabilitacijskim ustanovama njome se godinama bave stručnjaci koji su specijalizirano posvećeni upravo disleksiji, i zbog velikog broja djece koja godišnje prođu njihovu terapiju oni imaju veliko iskustvo u pojavnim oblicima i tijeku samog poremećaja. U domovima zdravlja i drugim medicinskim ustanovama logopedi također veliku pozornost posvećuju disleksiji, i u sredinama koje nemaju veću rehabilitacijsku ustanovu prihvaćaju najveći broj djece s disleksijom. I u rehabilitacijskim ustanovama i u domovima zdravlja najčešći oblik rada je dvaput tjedno po četrdeset pet minuta. Terapija može biti prilagođena za dvoje ili troje djece u istoj terapijskoj fazi ili koja imaju isti stupanj poremećaja.
Terapiju disleksije rade i školski logopedi, i to često u nekoliko škola; u pojedinoj školi rade jedanput ili dvaput tjedno. Neke škole prihvaćaju djecu sa šireg područja koja imaju disleksiju jer imaju tim logopeda koji se bave samo disleksijom i smetnjama pri učenju. Školski logopedi imaju veliku važnost u otkrivanju i daljnjoj sudbini djece s disleksijom jer su u mogućnosti da izravno promatraju njihovo snalaženje u svladavanju čitanja i pisanja tijekom nastave i da budu u kontaktu s nastavnicima. Također, oni su vrlo često prvi terapeuti s kojima se dijete i njegovi roditelji susreću, važna su karika u početnom informiranju roditelja i nastavnika. Kako se moraju posvetiti velikom broju djece, vrijeme koje školski logopedi mogu odvojiti za jedno dijete, nažalost, nije najčešće ni približno dostatno da bi se tijek terapije mogao odvijati u najpovoljnijim uvjetima. Poneki od njih uspijevaju se u svojim kolektivima izboriti za prevagu kvalitete nad kvantitetom zadanih im zadataka, i unatoč velikom broju djece koju moraju obraditi, intenzivnije rade s onom djecom za koju odrede da će im ono što im oni mogu pružiti u okviru školskog logopedskog kabineta biti dostatno. Djecu čiju disleksiju procijene težom, a potrebnu terapiju intenzivnijom od one što im oni mogu pružiti (kako vremenski tako i širinom pristupa), šalju logopedima u rehabilitacijskim ustanovama ili u domovima zdravlja.
Privatni logopedski kabineti također se sve više specijaliziraju za određene segmente logopedije; tako se mnogi od njih bave najviše disleksijom. U okviru privatne prakse postoje radionice, grupe podrške i predavanja za roditelje o disleksiji, terapijskim metodama i pristupima koji će pomoći djeci da unatoč težem čitanju nađu načine svladavanja školskoga gradiva, razviju bolje tehnike učenja i postignu dobar uspjeh u školi. Individualna se terapija s djetetom odvija jedanput ili dvaput tjedno u trajanju od četrdeset pet minuta do sat vremena. Ako to roditelji žele, mogu biti nazočni da bi se i sami educirali za neke terapijske postupke.
Po današnjim bi se spoznajama terapija disleksije trebala sve više pretvarati u prevenciju disleksije i premještati u predškolsko razdoblje. Logopedi u okviru predškolskih ustanova, privatne prakse, domova zdravlja ili rehabilitacijskih ustanova mogli bi otkrivati djecu predškolske dobi koja, na osnovi dijagnostičkih postupaka, pripadaju skupini rizične djece za pojavu disleksije. Već tada oni mogu početi pripremati takvu djecu za školsko razdoblje i usvajanje vještina čitanja i pisanja, i na taj način na vrijeme upozoriti i roditelje i nastavnike na izbor metoda i dodatno vrijeme koje će biti potrebno da i ova djeca uđu u svijet čitanja s minimumom trauma i nepripremljenosti – kako njih tako i njihove okoline.