OTKRIVANJE DISLEKSIJE

OTKRIVANJE DISLEKSIJE

 

Vrlo je poželjno da se disleksija uoči što prije, i da se brzo reagira. Djetetu koje ima disleksiju potrebno je što prije osigurati stručnu pomoć te podršku roditelja ili skrbnika, škole i okoline. Svako odlaganje ili kašnjenje otežava uklanjanje problema, i stvara sve veći zaostatak u svladavanju školskoga gradiva. Dijete postaje malodušno i umorno, roditelji i škola ne razumiju njegov problem, te ga dodatno psihički opterećuju. Što je dijete starije, njegove teškoće postaju dublje ukorijenjene, strahovi sve veći, odnos s okolinom postaje lošiji i sve teže mu je pomoći.

U našem društvu nije organizirano sustavno praćenje djece predškolske i školske dobi kojim bi se u cijeloj populaciji otkrivali simptomi ili postojeće teškoće u čitanju i pisanju. Otkrivanje disleksije ovisi o okolini u kojoj se dijete našlo i, na žalost, često je prepušteno slučajnosti.

Simptome disleksije će uočiti logopedi ili, ponekad, odgajatelji u vrtiću, ali u mnogim vrtićima dijete se neće nikada sresti s logopedom, a odgajatelji najčešće nisu u stanju prepoznati simptome. U osnovnim školama stanje je slično. Obvezna provjera sposobnosti za upis u školu najčešće ne uključuje i provjeru simptoma što upućuju na disleksiju; logopedi su rijetko u povjerenstvima koja procjenjuju sposobnost budućih školaraca. Neki učitelji upoznati s ovom problematikom uočit će djetetove teškoće, upozoriti roditelje i uputiti logopedu. Međutim, većina učitelja, na žalost, ne prepoznaje simptome disleksije i disgrafije.

Roditelji, ili skrbnici najčešće su svjesni da dijete ima problema, ali većina ih ne zna o čemu je zapravo riječ i koga bi pitali za pomoć. Tako se zbog neznanja izgubi puno dragocjenog vremena.

Ako primijetite da dijete pokazuje simptome disleksije, odmah potražite stručnu pomoć.

 

ŠTO ČINITI KADA SE POSUMNJA NA DISLEKSIJU?

Kada se posumnja na disleksiju, treba se što prije javiti stručnjaku. To znači da primarno treba potražiti logopeda, a ako u Vašem mjestu nema logopeda, obratite se psihologu, školskom pedagogu, pedijatru ili školskom liječniku, koji će dijete uputiti na ispitivanje.

Na ovoj web stranici u gornjem izborniku  pod naslovom “Logopedi po županijama” naći ćete popis ustanova u kojima rade logopedi i privatnih logopedskih kabineta u Hrvatskoj.

Ima li dijete doista disleksiju, ustanovit će se najčešće timski – logoped će ispitati sposobnosti govora, čitanja i pisanja, psiholog će ispitati inteligenciju, pažnju, pamćenje, percepciju, osobnost itd., a često će se dijete uputiti i neurologu i otorinolaringologu da bi se isključila eventualna bolest središnjeg živčanog sustava, nagluhost i sl.

Kad se postavi dijagnoza, dijete treba uputiti logopedu na terapiju (u školi, domu zdravlja, bolnici, specijaliziranoj ustanovi itd.). S obzirom na vrstu i težinu poremećaja, logoped obavlja vježbe kojima je svrha da se isprave teškoće u čitanju, pisanju i razumijevanju itd. Također, logoped daje upute učiteljima i roditeljima kako postupati s djetetom, kako mu pomoći, što i kako s njim vježbati.

Roditelji, odnosno skrbnici djeteta trebaju podržavati rad logopeda, razgovarati s logopedom, prihvaćati stručne savjete i upute za rad s djetetom. Budući da u Hrvatskoj nema dostatno logopeda i da su oni često preopterećeni, roditelji također trebaju biti spremni da sami rade s djetetom, nadasve u sredinama gdje uopće nema logopeda.

Zatim, roditelji se trebaju i sami educirati i informirati o disleksiji jer samo ako shvate djetetove teškoće, mogu mu pomoći na pravi način. Treba mu kontinuirano pomagati da svlada školsko gradivo, jer ono to najčešće ne može samo. Važno je dati mu psihološku podršku, olakšati naporan rad koji ga svakodnevno čeka. Roditelji i obitelj djeteta s disleksijom trebaju mu osigurati veselje, toplinu i opuštenost. Posljedica neprepoznate disleksije može biti teško djetinjstvo. Naprotiv, ako se disleksija prepozna i shvati, dijete će imati povoljne uvjete u kojima odrasta, a njegov dodatni rad neće mu biti preveliko psihološko opterećenje.

Kako disleksija općenito u našem društvu nije dostatno poznata, roditelji će često trebati upozoravati i upoznavati okolinu (školu, rodbinu, prijatelje) s djetetovim potrebama i ograničenjima. Preporučuje se da kontaktiraju s osobama koje imaju iste probleme, radi razmjene iskustava.

Disleksija je teškoća koje se ne treba sramiti. Ona nije posljedica ničijeg pogrešnog postupanja ili lošeg odgoja. Ona je urođeni specifični način mišljenja i opažanja, koji u nekim područjima života može biti i prednost, ali istodobno izaziva teškoće koje su nadasve bolne u školovanju.

Teškoće koje prate disleksiju mogu se prikladnom terapijom i podrškom okoline znatno ublažiti. Presudno je razumjeti da je djetetu koje ima disleksiju potrebna pomoć. Mali broj takve djece uspije sam svladati školu u skladu sa svojim stvarnim intelektualnim mogućnostima. Bez pomoći većina će se njih puno lošije i kraće školovati nego što bi mogli kad bi im se pružila pomoć u svladavanju teškoća. Osim toga, dijete će steći lošu sliku o sebi (jer ne može nešto što svi drugi mogu), a često i o okolini i školi (jer svi na njega viču ili misle da je glupo i lijeno). Ono koje je prepušteno samom sebi i neprijateljskoj okolini na kraju i samo o sebi stvori lošu sliku. Ako mu ne pomognemo, izlažemo ga opasnosti da, kad odraste, postane neurotična i nesretna osoba, ovisnik ili osoba nepoželjnoga i asocijalnog ponašanja.
Svi koji su upoznati s disleksijom mogu pomoći nekom tko nije informiran, mogu upozoriti prijatelje, znance itd. Moguće je da će se i drugi zainteresirati, i otkriti tako da netko iz njihove sredine ima simptome disleksije. Ljudi koji znaju za disleksiju mogu pomoći djetetu – oni koji o tome ne znaju ništa, ne samo da neće pomoći nego će, vjerojatno, dodati ili povećati postojeće frustracije.

Hrvatska udruga za disleksiju © 2014