LOGOPEDI

TKO SU LOGOPEDI I ŠTO ONI RADE?

 

Logopedi su stručnjaci osposobljeni za rad na prevenciji, probiru, otkrivanju, procjeni, dijagnostici, savjetovanju, rehabilitaciji i tretmanu poremećaja humane komunikacije, a što podrazumijeva poremećaje jezika, govora i glasa, poremećaje u čitanju i pisanju, poremećaje oralno-laringealnih funkcija te poremećaje u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji u osoba s posebnim potrebama (mentalnom retardacijom, oštećenjem sluha itd.).

Logopedija se studira na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu, kao jedan od tri studijska smjera na fakultetu. Ta tri smjera postojala su od osnutka ovog fakulteta 1962. godine. Međutim, tijekom vremena mijenjali su se nastavni planovi i programi pa i stručni nazivi koji se stječu po završetku studija. Tako su logopedi do 1998. godine, kad je i sam Fakultet promijenio naziv, dobivali stručni naziv “profesor defektolog – logoped” (na druga dva smjera dobivao se naziv “profesor defektolog” i “profesor defektolog – socijalni pedagog”). Sada se sa završetkom studijskog smjera logopedije dobiva stručni naziv “profesor logoped” (na druga dva smjera “profesor socijalni pedagog” i “profesor rehabilitator”). To ponekad unosi zabunu, osobito u pravnoj regulativi.
Logopedi su zaposleni u dječjim vrtićima, školama, bolnicama i raznovrsnim specijaliziranim ustanovama (centrima za rehabilitaciju slušanja i govora, centrima za medicinsku rehabilitaciju, centrima i posebnim ustanovama za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju i sl.). U novije vrijeme sve više se otvaraju i privatni logopedski kabineti. Osim terapije disleksije i disgrafije, oni se bave mucanjem, rehabilitacijom osoba koje imaju teškoće u govoru, čitanju i pisanju kao posljedicu nekih bolesti, oštećenja mozga i drugo.
Treba istaknuti da se za pomoć, dijagnosticiranje, savjete i terapiju treba obratiti logopedima. Međutim, na žalost, u cijeloj Hrvatskoj logopeda ima premalo, tako da oni ne mogu pokriti sve brojnije potrebe. Djeca najčešće dobivaju premali broj terapijskih sati, logopedi ne stignu educirati nastavno osoblje i roditelje, ne mogu organizirati sustavnu provjeru sposobnosti djece i slično.

„Danas (2014.g.) u Hrvatskoj radi oko 650 do 700 logopeda, od toga oko 42 posto u odgoju i obrazovanju (12 posto u vrtićima i 26 posto u školama), 41 posto u sustavu zdravstva,12 posto u sustavu socijalne skrbi i šest posto u privatnoj praksi. Iako smo po broju logopeda s obzirom na broj stanovnika nešto ispod europskog prosjeka, glavni problem u nas je njihova neravnomjerna zastupljenost u svim regijama. To znači da je Zagreb kao glavno središte relativno dobro pokriven logopedskom službom, ali postoje županije u kojima radi svega jedan ili dva logopeda, a dijelovi Hrvatske kao što su otoci, Lika, Dalmatinska Zagora, Baranja, ali i Istra gotovo da nemaju logopeda. Potrebe za logopedima u Hrvatskoj su zaista velike i broj zaposlenih logopeda nije dostatan za njihovo pokrivanje, tim više što je pritisak iz regija koje nemaju logopeda na Zagreb ogroman pa ni taj grad ne može više zadovoljiti potrebe za logopedskom rehabilitacijom.“ (citirano iz: Dubravka Blaško: Logopedi na marginama, razgovor s prof.dr.sc. Draženkom Blaži, H-alter, 22.10.2014.)

Hrvatska udruga za disleksiju © 2014