KAKO POMOĆI – SAVJETI UČITELJIMA
Jadranka Bjelica, prof. logoped
Učitelj treba prepoznati da dijete s disleksijom u razredu ima drukčiji način učenja i zato treba drukčiji način poučavanja.
Nadamo se da će jednom u kvalitetnoj školi za svu djecu vrijediti rečenica:
“Ako dijete ne može učiti na način kako ga poučavamo, trebamo ga poučavati na način kako može učiti”.
VAŽNO JE: (OPĆI SAVJETI ZA UČITELJE)
- što ranije uočiti teškoće i biti spreman za pomoć,
- pokušati ostvariti što bolju suradnju s roditeljima,
- uputiti roditelje da potraže pomoć stručnjaka,
- pokazivati razumijevanje za djetetove teškoće,
- u radu biti kritičan, ali oprezan i taktičan,
- hrabriti ga, poticati i hvaliti i za male uspjehe,
- isticati njegova dobra postignuća u drugim područjima,
- u radu biti dosljedan, uporan i strpljiv,
- utvrditi njegovu razinu znanja i usvojenosti vještina,
- pokušati mu prilagoditi vremenski raspored rada,
- povremeno mu davati lakše zadatke koje može uspješno riješiti,
- koristiti seindividualizacijom u radu, češće mu prilaziti,
- u radu koristiti različita sredstva i pomagala,
- ne očekivati od djeteta da se uvijek pridržava “naučenog”,
- dati mu mogućnost temeljite pripreme prije ocjenjivanja,
- češće se koristiti načinom provjere znanja koji njemu više odgovara,
- raditi s njim dopunski sadržaje u kojima su teškoće najizraženije,
- češće provjeravati razinu usvojenosti znanja i vještina – kao motivirajući faktor,
- graditi u razredu pozitivno ozračje – pravo na različitost.
djevojčica, 2.razred, pohvala može vrlo stimulativno djelovati na dijete
DOBRO JE :
- naglasiti ono što će se u lekciji učiti i završiti lekciju sažetim prikazom onog što se naučilo (tako se informacije bolje “sele” iz kratkotrajnog u dugotrajno pamćenje),
- staviti ga da sjedi bliže ploči i učitelju,
- provjeriti je li zapamtilo ili točno zapisalo domaću zadaću,
- zapisati važne poruke i događaje u djetetovu bilježnicu,
- zapisati nekoliko brojeva telefona druge djece iz razreda u djetetovu “informativku” (tako da dijete i roditelj uvijek mogu doći do informacije kad im zatreba),
- pažljivo odrediti količinu domaće zadaće – ne prelazeći njegove mogućnosti,
- dijeliti zadatke u manje skupine informacija,
- smanjiti “nepotrebno” prepisivanje – na ploči bojama označiti dijelove koje dijete treba prepisati, produljiti mu vrijeme,
- pisati čitljivim, pravilnim rukopisom na ploči, upotrebljavajući boje,
- koristiti se različitim nastavnim sredstvima i pomagalima (taktilnim, auditivnim, vizualnim),
- povećati font slova kod tekstova za čitanje s razumijevanjem i ispitnih materijala,
- naglašavati važnost urednosti rukopisa, ali ga ne kažnjavati kad ne može bolje,
- paziti na kvalitetu nastavnih i ispitnih listića i materijala
(sadržaj, jezik, veličina slova, čitljivost), - isticati dobro napravljene stvari, a greške ispravljati kvalitetno (ne pišući preko djetetovog rukopisa, dijete i roditelj moraju vidjeti i razumjeti pogrešku),
- negativne primjedbe uvijek na kraju ublažiti pozitivnom, motivirajućom primjedbom,
- koristiti se različitim načinima ispitivanja i ocjenjivanja,
- zajedno s djetetom i roditeljem odabrati bilježnicu i sredstvo za pisanje koje djetetu najviše odgovara,
- jasno obrazložiti ciljeve ispitivanja i svoja očekivanja.
djevojčica, 2.razred, primjer otvorene i iskrene komunikacije između učiteljice i djevojčice s disleksijom
NIJE DOBRO:
- tjerati dijete da glasno čita pred svima u razredu, ako to samo ne želi,
- uspoređivati ga s drugom djecom, naglašavajući njegove nemogućnosti,
- “zacrveniti” mu pismeni rad negativnim primjedbama i nepravilnim ispravljanjem grešaka,
- zadavati mu velike domaće zadaće i dodatne vježbe (posebno ne prepisivanje),
- očekivati da će se dijete uvijek pridržavati “naučenog”,
- tražiti od djeteta da ponovo i ponovo radi nešto što nije uspjelo,
- pustiti ga da se u radu koristi otvorenom knjigom,
- stalno tražiti od djeteta da piše urednije (iako se ono jako trudi i rukopis je čitljiv),
- zahtijevati od djeteta da u jednakom vremenskom slijedu kao i ostali, riješi zadatke.
djevojčica, 3. razred, nije dobro zacrveniti pismeni rad
VAŽNO JE ZAPAMTITI
Dijete s disleksijom:
- umara se puno brže od druge djece; ono mora upotrijebiti puno više pažnje da bi uopće moglo pratiti što se događa,
- može pročitati jednu riječ na nekoliko pogrešnih načina, a da to ne primijeti,
- može pročitati riječi točno, a da uopće ne razumije što čita,
- može jedan dan “zablistati”, a drugi dan biti potpuno isključeno i nesigurno,
- može se činiti kao da ne sluša, a zapravo ima problema s pamćenjem instrukcija u nizu,
- može se činiti lijeno, a zapravo ima probleme u organizaciji obveza i treba mu pomoći u tome,
- može imati velike teškoće s bilo kakvim figurama i simbolima
(tablice, glazbeni simboli … ), - obično ima velike teškoće i u učenju stranih jezika,
- teško pravi zabilješke jer ne može slušati i pisati istodobno,
- zbog sporog čitanja i pisanja, stalno je u vremenskom tjesnacu,
- može davati dojam nespretnosti i zaboravljivosti, bez obzira koliko se trudilo,
- može iskazivati neurotske simptome ili blaže oblike poremećaja u ponašanju jer ima lošu sliku o sebi.
Uspjeh u primjeni svih oblika pomoći kod djeteta s disleksijom ne ovisi samo o didaktičkim pomagalima i metodama rada koje učitelj koristi. Podjednako je važno, a ponekad i važnije, ozračje u kojem se pomoć želi pružiti.
Uvijek se radi o pitanju u kojoj mjeri zadovoljavamo djetetove temeljne psiho-socijalne potrebe:
- težnju za ljubavlju i prihvaćanjem,
- potrebu za osjećajem zaštićenosti i sigurnosti,
- potrebu za potvrđivanjem vlastite ličnosti,
- želju da bude priznato i uspješno,
- želju da bude slobodno.
Obaveza svih koji rade s djecom trebala bi biti ponuditi djeci one putove koji im omogućuju da prevladaju teškoće.
Goethe to kaže puno poetičnije, ali i vrlo realno: “Tko mnogo pruža, pružit će svakome ponešto.“