ZAŠTO JE ČITANJE TAKO TEŠKO?
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
Terapija disleksije zahtjevan je postupak koji se bavi razvojem ili poboljšavanjem vještine čitanja, jedne od najsloženijih mentalnih aktivnosti čovjeka ili jedne od najzamršenijih radnja ljudskoga mozga. Čitanje je tema proučavanja mnogih znanstvenika iz različitih disciplina – od psihologije, neurologije, neuropsihologije, neurolingvistike do teorije književnosti.
Prema mišljenju jednoga od njih, psihologa Merlina C. Wittrocka, čitajući neki tekst čitatelj sastavlja značenje teksta stvarajući slike i verbalne preobrazbe koje predstavljaju značenje. Čitanje nije automatski postupak hvatanja teksta onako kako fotoosjetljivi papir hvata svjetlo, već zbunjujući postupak ponovnog stvaranja čija je složenost jednako tako velika kao i samoga mišljenja.
U knjizi Povijest čitanja autor Alberto Manguel kaže: “Čitanje ne možemo objasniti mehaničkim modelom; znamo da se odvija u nekim određenim područjima mozga, ali isto tako znamo da ta područja nisu jedina koja sudjeluju; znamo da postupak čitanja kao i mišljenja ovisi o našoj sposobnosti da odgonetnemo i koristimo jezik, gradivo riječi koje čine tekst i misao.”
Ako je čitanje tako složeno, tada je i učenje čitanja podjednako zahtjevna mentalna aktivnost kojoj smo svi početkom našega obrazovanja izloženi. Zastoji i teškoće koje se mogu pojaviti tijekom ovladavanja čitanjem jednako su tako mnogoznačni kao i sam proces čitanja. Ako je sve to tako, a očito jest, onda nije ni čudo da je i terapija disleksije složena i da obiluje različitim pristupima, načinima rada i teoretskim objašnjenjima odabranih pristupa.
Odgovori što se to točno događa kad djeca uče čitati, nisu posve određeni. Početnice se u nas mahom zasnivaju na metodi glasovne raščlambe koja pretpostavlja vrlo brzo uplovljavanje u svijet čitanja i pisanja (kraj prvog polugodišta prvog razreda). Prema metodičkim načelima kojima se koristi u prvom razredu, dijete bi već po dolasku u školu moralo dobro vladati temeljnim predčitačkim vještinama, a one su: prepoznavanje glasova u riječi, rastavljanje riječi na glasove i sastavljanje glasova u riječ, prepoznavanje slova abecede i povezivanje s glasovima, te razumijevanje zamjene slova glasovima (dešifriranje ili dekodiranje). Djeca koja imaju disleksiju nemaju razvijene te vještine. Za njih bi trebalo na mnogo više različitih načina pristupiti razvoju tih vještina i povećati trajanje predčitačkog razdoblja. Zbog drugačijeg kognitivnog stila ta bi djeca morala imati i nešto drugačiji put učenja čitanja.
Naime, postavlja se pitanje što je temelj svladavanja vještine čitanja: je li to raščlamba riječi na glasove koji se izgovaraju u sebi ili na glas, nakon koje ide brzo stapanje tih izgovorenih glasova s napisanim simbolima-slovima kojima se dolazi do iščitavanja cijele riječi, ili je temelj te vještine prepoznavanje veće cjeline: sloga, jezične jedinice – morfema, čitave riječi ili rečenice? Nauče li djeca čitati zato što prvo ovladaju vještim i brzim nizanjem slova u riječi ili se čitanje unaprjeđuje tek kad su u stanju brzo iščitavati slogove i čitave riječi? Pomaže li djetetu ako ne čita slog “no” kao odvojeno “n” i “o“, već to vidi kao cjelinu “no“, nakon koje se “ga” vidi i bez pojedinačnog iščitavanja, postajući “noga“, a sljedeće riječi: “nogu nagazila” postaju dijelovi koji se nastavljaju i tvore čitav stih: “noga nogu nagazila“?
Jesu li to dvije etape u učenju vještine čitanja od kojih ona prva prethodi drugoj, ili su to dva posebna načina na koja djeca uče čitati prema svojem individualnom čitateljskom stilu? Stapaju li i napredni čitači više pojedinačne elemente u procesu čitanja ili je to samo karakteristika početničkog čitanja? Miješaju li se ti procesi tijekom čitanja, pa čitajući neke nepoznate riječi čitamo iščitavajući ih stapanjem pojedinačnih dijelova, a već poznati tekst vidimo kao cjeline koje automatski prepoznajemo? Sve su to pitanja na koja odgovori nisu jednoznačni. Bilo da je riječ o prvom ili drugom načinu, još je uvijek sve to pojednostavljivanje onoga što se događa tijekom čitanja koje omogućuje da se iz mnoštva simbola grupiranih u riječi ili rečenice stvori neko značenje koje će potaknuti misao ili akciju.