CILJEVI TERAPIJE
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
Ono što je osnova u savladavanju vještine čitanja jest riječ koja biva odgonetnuta. Ta je riječ dio rečenice, cjeline koju čine međusobni odnosi riječi. Riječ je u tekstu uvijek i dio te cjeline i samostalan simbol za predmet, biće, pojavu, radnju ili apstraktni pojam. Ona je simbol, sastavljen slijedom manjih simbola – slova koji je oblikuju vizualno; ona je zvuk koji nastaje kad se slova pretvore u glasove; ona nosi značenje konkretnog ili zamišljenog pojma, ona je dio rečenice. Riječ se dakle vidi, izgovara i zamišlja. Ono što govori iskustvo terapeuta koji se bave disleksijom jest da je put od cjeline sloga riječi i rečenice prema pojedinačnom slovu-glasu puno lakši put za početak poučavanja čitanja i pisanja u djece za koju imaju naznake ili već jasne pokazatelje disleksije.
Zato terapija disleksije najčešće kreće od riječi i rečenice prema slovu – glasu. Riječima se grade rečenice. One su na početku dio kratkog stiha, povezane su rimom, a ritam te rime kamen je temeljac u počecima čitanja. Ako riječi “lula” dijete ne može pridružiti neki od zvučnih parova kao “kula“, “nula“, “Pula” ili “štula“, znači da ta riječ nije pokrenula trajniji zvučni trag u slušnom pamćenju. Percepcija rime percepcija je sloga, i ona je jedna od temeljnih predčitačkih vještina koja će olakšati početno iščitavanje riječi jer će se lakše uskladiti ono mukotrpno stapanje izdvojenih slova u cjelinu. Prva će percipirana cjelina biti slog pa će se tako lakše od percepcije da je k-i-š-a “kiša” doći do značenja riječi “kiša” i povezivanja u “kiša kiši kisnu miši“. Prepoznavanjem i lakim uočavanjem sloga mnogoj djeci će biti lakši ulazak u svijet čitanja. Jednako vrijedi i za pisanje. Ima podataka da je u nekim slavenskim zemljama znatno manji postotak djece s disleksijom nego u nas. U tim zemljama početnice se pišu slogovno, višebojno naglašavajući slogovnu strukturu riječi.
No, u terapiji disleksije nije samo dilema oko toga da li krenuti u iščitavanje slogova i cijelih riječi ili učiti djecu od početka glasovnoj raščlambi i stapanju pojedinačnih slova u riječi. Sljedeća je dilema kako uskladiti dva procesa koji se neprestano isprepleću u čitanju, a ugrubo govoreći to su: dekodiranje ili dešifriranje slova teksta, s jedne strane, i praćenje i razumijevanje smisla napisanog, s druge strane. Dok napredan čitač onaj prvi proces radi gotovo automatski, dijete koje ima disleksiju i koje se dugo može zadržavati na početničkoj razini čitateljske vještine, najveći dio svojega napora posveti upravo dešifriranju, prevođenju slova u glasove i oblikovanju riječi, koje mogu biti samo izdvojeni otoci razumijevanja. Taj je postupak prevladavajući, spor i mukotrpan. Sva se djetetova mentalna snaga iscrpljuje njime, i za paralelni proces mišljenja o značenju pročitanih riječi ne ostavlja snage za aktivnu usredotočenost. Time se narušava pojavljivanje važnog čimbenika napredovanja u čitanju, a to je znatiželja, koja stvara polet i ugodu u čitanju. U djece koja imaju disleksiju znatiželja se zbog prevladavanja postupka dešifriranja slova u riječi nad procesom razumijevanja i razmišljanja o pročitanom, pretvara u muku i otpor prema čitanju.
Zato terapija disleksije mora biti višeslojna i integrirati više ciljeva. Oni su:
- treba unaprijediti vještine iščitavanja, dešifriranja ili enkodiranja slova i njihovo stapanje u riječi i rečenice,
- treba svladati značenje rečeničnih znakova što stvaraju granice unutar ili između rečenica, i time također omogućuju otkrivanje značenja i stvaranje teksta od nizova riječi,
- treba unaprijediti jezično znanje, tj. znanje o riječima i njihovim značenjima, oblicima te odnosima unutar rečenice,
- paralelno s prethodnim postupcima valja djetetu omogućiti prelazak s postupka dešifriranja slova na postupak razumijevanja i razmišljanja tijekom čitanja koje će označiti početak pravog čitanja,
- mora se umanjiti i otkloniti otpor prema čitanju, čime će se povećati uspješnost učenja, svijest o vlastitim sposobnostima i samopouzdanje – temeljna odrednica djetetova zdravog psihičkog razvoja.