MOŽE LI SE DISLEKSIJA UMANJITI?
(OPIS JEDNOG OD TERAPIJSKIH POSTUPAKA)
Ines Galić-Jušić, prof.logoped
U današnjoj potrebi da svoje nesavršenosti svedemo na minimum i da što bolje funkcioniramo u svim životnim razdobljima i u svim ulogama koje imamo, bilo da smo roditelji, učitelji ili terapeuti, imamo potrebu što bolje informiranosti kako bismo odabrali razmjerno brza i djelotvorna rješenja. Jesu li takva rješenja u terapiji disleksije moguća?
Na našem se tržištu pojavila knjiga Dar disleksije autora Rona Davisa, koji je na vrlo dojmljiv način, iz vlastitog iskustva, napisao što za njega disleksija jest i kako je sam sebi pomogao ovladavajući riječima “okidačima” disleksije. Ta je knjiga na nekim mjestima naoko tipičan primjer današnje potrebe za djelotvornošću terapije u kratkom vremenu. Premda je na najvećem broju svojih stranica ozbiljna, znanstveno argumentirana i iskustveno utemeljena, ona zbog te naglašene potrebe za brzom djelotvornošću mjestimično može izgledati poput nekih tipičnih američkih instant-rješenja tipa “napravite ovu vježbu nekoliko desetaka puta i vaš će problem nestati”. No, iskustva terapeuta koji metode ove knjige primjenjuju više godina, govore da je ona djelotvoran i prilično sveobuhvatan način da se razvoju čitateljske vještine priđe na više načina; da se riječi dobro vide, čuju, razumiju i povežu s drugim riječima u rečenicama. Radeći prema Davisovoj metodi, riječi se zamišljaju kao slike, njihova se značenja iščitavaju iz rječnika nakon što se izgovore kao slijed glasova-slova koji se pomno traži prema abecednom načelu u rječniku, od riječi se prave misaoni koncepti, ili mentalne slike. Te mentalne slike oživljavaju zamišljanjem boje, oblika, pozadine kada su predočene kao slike, kao zvukovi kada postaju riječi ili rečenice dok se izgovaraju, kao figure – predmeti kada se oblikuju glinom. Na ovaj način osmišljene riječi dobivaju pečat osobnog iskustva svakog djeteta koje ih stvara. Riječ “dosegnuti” tako se u trenutku može pretvoriti u figuru dječaka koji ispruženom rukom nastoji dohvatiti najvišu policu ormara. Za dijete ta riječ sada ima, zbog slike i oblika u glini koji je razmišljajući o njoj stvorilo, puno trajniji trag u razumijevanju i pamćenju. Od te se riječi tada lakše mogu stvarati različite rečenice, ona može mijenjati svoj položaj u rečenici zadržavajući svoje značenje, ona se može upotrebljavati u različitim sadržajima. Ukratko, to je put da se riječi počinju razumijevati, da se o njima misli, da se uči o različitim kontekstima u kojima se mogu pojaviti, da se trajnije zapamte i, na kraju, da se riječi dobro prepoznaju u sva tri pojavna načina: kao zvuk, kao slijed slova i oblik i kao značenje pa da se, zbog toga, u svakom tekstu lako i brzo dešifriraju.
rad s glinom na stvaranju riječi po metodi Ronalda Davisa
Osim poučavanja u baratanju riječima, terapeuti prenose djeci i metode za snalaženje u različitim stilovima i načinima čitanja prikladnim za različite tekstove, počevši od znanstvenih, literarnih, novinskih, propagandnih do snalaženja u tabelarnim prikazima ili elektroničkom mediju.
Bez obzira koja se metoda primijeni u terapiji, cijeli taj proces nipošto ne može biti brz. To što nije brz ne znači da nije djelotvoran jer se upravo poučavanjem o riječima i njihovim značenjima razvija pomnost i logičnost – kako u procesu mišljenja, tako i u samom učenju. Često se tijekom terapije čuje pitanje: “Kada će se moje dijete osamostaliti u čitanju?” Disleksija usporava dijete u postizavanju samostalnosti. I kad čitačka vještina zađe već u područje veće automatiziranosti, dijete zadrži nevoljkost da duže čita, ne snalazi se u tekstovima udžbenika u kojima na jednoj stranici ima i po desetak važnih informacija i novih pojmova. Proces osamostaljivanja u djece s disleksijom ovisit će o stupnju same disleksije no, općenito govoreći, teći će sporije nego u one koja nemaju disleksiju.