PRAVA UČENIKA S DISLEKSIJOM U OSNOVNOJ ŠKOLI
Ako je stručno povjerenstvo prilikom upisa u 1. razred osnovne škole utvrđujući psihofizičko stanje djeteta uočilo teškoće, ono mora dijete uputiti logopedu na terapiju. Također može odlučiti da se dijete upućuje na pedagošku opservaciju ili će odmah (bez opservacije) predložiti općinskom (gradskom) tijelu uprave zaduženom za školstvo primjeren oblik odgoja i obrazovanja djeteta.
Ovi postupci provode se pri upisu u školu ili tijekom 1. razreda, ali se svi oni mogu provesti i za učenika kod kojeg se ta potreba iz nekih razloga poslije ukazala (npr. učenik se preselio u drugu školu gdje su otkrivene teškoće, a u prijašnjoj nisu; zatim zbog nedostatka terapije učenikove su teškoće pojačane; ili na zahtjev roditelja koji su, neovisno o školi, odveli dijete stručnjaku koji je dijagnosticirao disleksiju).
Postupak utvrđivanja psihofizičkog stanja djeteta prilikom upisa u 1.razred osnovne škole pravno je reguliran Pravilnikom o postupku utvrdjivanje psihofizickog stanja djeteta, učenika te sastavu stručnog povjerenstva (Narodne novine 67/2014).
Pedagoška opservacija
Pedagoška opservacija je promatranje djeteta tijekom određenoga vremena (najduže tri mjeseca), pri čemu se ustanovljava karakter i težina teškoća, te oblik školovanja koji je za dijete optimalan.
Postupak pedagoške opservacije pravno je reguliran Naputkom za rad stručnog tima za opservaciju djece s teškoćama u razvoju (“Glasnik Ministarstva kulture i prosvjete”, broj 2/1993).
Ako stručno povjerenstvo pri upisu u osnovnu školu ili poslije tijekom školovanja upućuje dijete na pedagošku opservaciju, najprije dostavlja obrazac roditelju ili staratelju, školi u kojoj će se opservacija provoditi i općinskom (gradskom) tijelu uprave zaduženom za školstvo. U tom se obrascu prikupljaju svi potrebni podaci o djetetu i o dotadašnjim spoznajama o njegovim teškoćama.
Redovito se pedagoška opservacija za dijete koje se tek upisalo u školu provodi u školi najbližoj njegovom prebivalištu. Za učenika kod kojeg se ta potreba ukazala tijekom školovanja, škola je obvezna provesti pedagošku opservaciju u razrednom odjelu u kojem se on tada nalazi.
Škola mora zadovoljavati određene kriterije pri opservaciji djeteta s disleksijom. To znači da mora imati zaposlenog pedagoga ili psihologa i osiguranu suradnju defektologa, liječnika i socijalnog radnika. Pedagošku opservaciju provodi učitelj koji nije početnik u suradnji s tim stručnjacima.
Škola u kojoj se provodi opservacija dužna je izraditi program za nju; izrađuje ga zajednički stručni tim sastavljen od člana povjerenstva koje je dijete uputilo na opservaciju, defektologa, pedagoga ili psihologa, učitelja u školi i liječnika u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, a po njegovoj ocjeni i liječnika odgovarajuće specijalnosti, socijalnog radnika i dr. Ako škola nema u sastavu nekoga od spomenutih stručnjaka, mora ga angažirati izvanjskom suradnjom. Koordinator stručnog tima za opservaciju u osnovnoj školi redovito je defektolog, ili pedagog, a imenuje ga stručni tim.
Program opservacije obuhvaća: praćenje djetetove uspješnosti u svladavanju programskih sadržaja, izbor specifičnih metoda i oblika rada s djetetom, praćenje njegovih psihičkih i fizičkih osobina, te emocionalnih i socijalnih osobina, suradnju roditelja ili staratelja i učitelja te vrijeme trajanja opservacije.
Na osnovi dokumentacije i evidencije što je vodi škola gdje se provodi opservacija, škola izrađuje izvještaj i stručno mišljenje o obrazovnim mogućnostima djeteta te daje obrazloženi prijedlog odgoja i obrazovanja na posebnom obrascu. Izvještaj, stručno mišljenje i obrazloženi prijedlog odgoja i obrazovanja dostavlja se povjerenstvu koje je dijete uputilo na opservaciju.
Prije nego što donese prijedlog o primjerenom obliku odgoja i obrazovanja djeteta, povjerenstvo je obvezno konzultirati roditelje ili staratelje. Ako se oni ne odazovu pozivu na konzultaciju, povjerenstvo će samostalno predložiti općinskom (gradskom) tijelu uprave mjerodavnom za školstvo, primjeren oblik odgoja i obrazovanja djeteta.
Na temelju toga prijedloga, općinsko (gradsko) tijelo uprave, mjerodavno za poslove školstva, donosi rješenje. Protiv tog rješenja može se u roku od 15 dana Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa izjaviti žalba, pa ono nakon toga osniva drugostupanjsko povjerenstvo, koje daje stručno mišljenje. To povjerenstvo čine liječnik odgovarajuće specijalnosti, pedagog, psiholog, defektolog, socijalni radnik i učitelj. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa po pribavljenom mišljenju povjerenstva donosi konačno rješenje.
Primjereni oblici odgoja i obrazovanja za djecu s disleksijom u osnovnim školama
Dijete s disleksijom koje ima teškoća u svladavanju školskog programa ima pravo na posebne oblike odgoja i obrazovanja određene Pravilnikom o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju (narodne novine 23/1991). Prilog br.1 tog pravilnika je orijentacijska lista vrsta i stupnjeva teškoća u razvoju, gdje se pod točkom 3 (poremećaji govorno – glasovne komunikacije i specifične teškoće u učenju) navode smetnje u čitanju (disleksija, aleksija), pisanju (disgrafija, agrafija) i računanju (diskalkulija, akalkulija).
Ovdje treba upozoriti na nerazjašnjen termin koji se susreće u starijim zakonima i propisima: “lakše” i “teže” teškoće. Osim navedene orijentacijske liste teškoća gdje se one samo nabrajaju, nema i standardizacije po kojoj bi se odredilo koja je djetetova teškoća lakša, a koja teža, bilo prema dijagnozi, bilo po opsegu teškoće ili drugim kriterijima. Disleksija je u svakodnevnom životu u usporedbi s mnogim drugim teškoćama ili bolestima, lakša teškoća, ali upravo u školovanju ona izaziva velike i teške probleme u djece. Međutim, u novijim se dokumentima učenici s disleksijom, disgrafijom i diskalkulijom ubrajaju u “učenike s posebnim odgojno obrazovnim potrebama”, odnosno, prema novom Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi u “učenike s teškoćama”, a vrste teškoća i posebna odgojno-obrazovna podrška koja je tim učenicima potrebna podrobno su opisani.
Prema “Pravilniku o osnovnoškolskom odgoju i obrazovanju učenika s teškoćama u razvoju” osnovno školovanje učenika s lakšim teškoćama u razvoju (u koje se u ovom slučaju ubraja i disleksija) provodi se u osnovnoj školi prema organizacijskim oblicima koji osiguravaju njihovu potpunu integraciju u redovito školovanje. Često citirani članak 4. navedenog Pravilnika glasi:
“Potpuna odgojno-obrazovna integracija ostvaruje se uključivanjem učenika s lakšim teškoćama u razvoju u razredni odjel osnovne škole, u pravilu od I. do IV. razreda. U razredni odjel mogu se uključiti do tri učenika s teškoćama u razvoju, a takav odjel ne može imati sveukupno više od 25 učenika. Učenik s teškoćama u razvoju iz stavka 1. ovoga članka svladava redovne ili prilagođene nastavne programe individualiziranim postupcima i posebnom dodatnom pomoći defektologa odgovarajuće specijalnosti.”
Dijete može u takav primjeren oblik odgoja i obrazovanja biti upućeno nakon pedagoške opservacije ili bez nje. To može biti pri upisu u osnovnu školu ili poslije, tijekom školovanja, ako se pokaže potreba. Rješenje o tome donosi općinsko Ured državne uprave zadužen za školstvo.
Prema postojećim zakonima i propisima dva su takva organizacijska oblika. U oba učenik je uključen u razredni odjel osnovne škole:
1. redoviti program uz individualizirani pristup (uz stručnu pomoć logopeda ili bez nje),
2. prilagođeni program uz individualizirani pristup (uz stručnu pomoć logopeda ili bez nje).
Od lipnja 2005. godine, na temelju naputka Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, u svjedodžbu i učeničku knjižicu se ne upisuje primjereni oblik školovanja po kojem je učenik završio razred (do tog datuma se upisivalo). Neupisivanje je argumentirano time da su svjedodžba i učenička knjižica javne isprave koje se izdaju na propisanim obrascima, a na postojećim obrascima nisu predviđeni ovi podaci. Osim toga, riječ je o redovitom programu, a ne o posebnom programu školovanja.
Redoviti program uz individualizirani pristup
Za dijete koje ima disleksiju ovaj oblik odgoja i obrazovanja najčešće je najprimjereniji, iako se, vjerojatno zbog neobaviještenosti stručnih suradnika, nastavnika i ostalih, u nekim sredinama rijetko susreće.
Učenik je uključen u redoviti program, što znači da je obvezan učiti kompletno gradivo kao i svi drugi učenici. Učitelji i predmetni nastavnici trebaju osim uobičajenih načina poučavanja primijeniti i neke specifične oblike, na primjer:
– predvidjeti duže vremensko razdoblje za usvajanje nekih tema,
– koristiti različite vrste podražaja – vidne, slušne, taktilne kod obrade novih sadržaja,
– dati prednost češćim usmenim oblicima u poučavanju i provjeravanju znanja,
– sistematski provjeravati je li učenik razumio sadržaj, pojmove i definicije te dati dodatna objašnjenja,
– izbjegavati učenikovo čitanje na glas ili pisanje na ploči pred razredom kada su u tom području veće teškoće (osim ako učenik ne izrazi želju),
– koristiti prerađene, sažete, jednostavnije tekstove,
– u udžbeniku jasno označiti mjesta koja su bitna – rečenica, pravilo, primjer, slika, postupak,
– koristiti mnogo konkretnih primjera, slika, pokusa povezanih s učenikovom životnom sredinom,
– zadavati manji broj zadatak odjednom; podijeliti zadaću na više faza,
– pismeno rješavanje zadataka neka ne bude vremenski ograničeno.
Također se i učenikovo znanje provjerava primjenom prilagođenih postupaka i korištenjem prilagođenih ispitnih materijala i uvjeta ispitivanja, što je vrlo detaljno opisano u Uputama za vanjsko vrednovanje obrazovnih postignuća učenika s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama u osnovnim školama, iz kojih citiramo cijeli odlomak:
“Tehnička prilagodba
Kod disgrafičnih teškoća i izrazito nečitkoga rukopisa potrebno je učeniku omogućiti pisanje na računalu.
Prilagodba ispitnoga materijala
– izbjegavati velike tekstualne cjeline (tekst podijeliti u kraće odlomke, oblikovati tekst širine novinskoga stupca, tj. upotrebljavati široke margine),
– za tekst koji treba pročitati učenik s disleksijom rabiti “sans serif” slova (slova bez kratkih crtica na krajevima); veličina slova treba biti minimalno 14 pt,
– upotrebljavati podebljana (bold) ili istaknuta (highlighted) slova; izbjegavati kosa slova (italic) i podcrtani tekst,
– izbjegavati podcrtavanje naslova ili nizova riječi, što može uzrokovati vizualno spajanje riječi,
– povećati razmak između slova i redaka i odvajati redove dvostrukim razmakom,
– retke poravnavati na lijevoj strani, izbjegavati obostrano poravnanje,
– razdijelili tekst u manje cjeline i organizirati ga u natuknicama ili pomoću numeričkoga nabrajanja u odvojenim redcima, a ne u kontinuiranom nizu,
– upotrebljavati mat-papir umjesto sjajnoga bijeloga papira (najbolje krem ili blijedožuta boja),
– jednostavno oblikovati stranicu; pozadinska grafika može tekst učiniti teško čitljivim,
– izbjegavati tekstove s dugačkim, višesložnim i zavisnosloženim rečenicama, posebno u inverziji (skratiti, razlomiti i semantički pojednostaviti rečenice),
– kod jezičnih teškoća ne zahtijevati da se učenik izražava semantički i sintaktički složenim rečenicama, usmeno i pisano,
– dati mogućnost nadopunjavanja odgovora ili zaokruživanja točnih odgovora kada riječi u odgovorima, koji se traže, nisu međusobno fonološki slične,
– riječi za koje se pretpostavlja da učenik ne razumije treba dodatno pojasniti (njezin postanak i uporabu, npr. u rečenici: “Puž je stao dupsti rupu”, riječ “dupsti” pojasniti na način: riječ dolazi od “dubiti” što znači “bušiti ili kopati rupu”),
– pojasniti pjesničke slike i figure u tekstovima teške za razumijevanje,
– snimiti tekst na nosače zvuka.
Osobni pomagač
– ako učenik ima jače izražene teškoće u čitanju (disleksija) i ne može samostalno čitati tekst, znanje treba provjeravati usmeno; čitati pitanje na koje će on odgovoriti usmeno, a pomagač zapisuje odgovor, ukoliko nema drugih prilagodbi. Slične su metode i kod disgrafije.
– dislektične smetnje mogu utjecati i na provjeru znanja iz matematike, stoga je potrebno osigurati da se učeniku pročita problemski zadatak, provjeriti je li razumio i dekodirao ispravno znakove – brojke, matematičke znakove (plus, minus, puta, podijeljeno…), ukoliko nema drugih prilagodbi, a matematički sadržaj računanja će učenik riješiti sam.
Vrijeme trajanja ispita
Vrijeme za rješavanje pisanih zadataka potrebno je produljiti za 50% vremena više nego što je to uobičajeno.”
Prilagođeni program uz individualizirani pristup
Prilagođeni je program u praksi nešto rjeđi za djecu s disleksijom. Obično se primjenjuje kad su djetetove teškoće vrlo jake ili su kombinirane s nekim drugim smetnjama, te u slučajevima kad se teškoće kasno otkriju pa dijete nije usvojilo osnove školskog programa.
Prilagođeni program izrađuje se za svakog učenika posebno. Nema univerzalnoga prilagođenog programa za sve učenike s teškoćama, neovisno o vrsti i stupnju teškoće. Izrađuje ga učitelj u suradnji s defektologom i drugim stručnim suradnicima u školi. Za disleksiju to treba biti logoped.
Prilagođeni program za svakog učenika s Rješenjem Ureda državne uprave potrebno je izraditi do kraja rujna za svaku školsku godinu i usvojiti ga na učiteljskom vijeću. Poželjno je da bude dostupan učenikovom roditelju, (skrbniku, staratelju). Trebalo bi ga priložiti u dnevnik razrednog odjela.
Prilagođeni program očituje se u smanjenoj težini i veličini nastavnog programa, te obogaćivanju nastave posebnim metodama, sredstvima i pomagalima. Ne treba nužno prilagođivati sve sadržaje iz svih nastavnih predmeta, što znači da se na početku svake školske godine utvrđuje iz kojih nastavnih predmeta treba izrađivati prilagođeni program. Iako iz zakonskih odredba slijedi da bi se prilagođeni program mogao izraditi za samo jedan predmet (npr. matematiku), u praksi je to iznimno rijetko. Na kraju svake školske godine izvješćuje se tijelo uprave koje je donijelo rješenje o učenikovim napredovanjima s prijedlogom za nastavak školovanja.
Posebna dodatna pomoć ostvaruje se u posebno opremljenom prostoru u školi, s defektologom odgovarajuće specijalnosti i trajnim ili povremenim uključivanjem u rehabilitacijske programe specijaliziranih organizacija.
Budući da rad s učenicima koji imaju prilagođeni program od nastavnika zahtjeva poseban trud i vrijeme što ga posvećuju individualno tom učeniku, takav razredni odjel ne smije biti prevelik. U Pravilniku o broju učenika u redovitom i kombiniranom razrednom odjelu u osnovnoj školi to je i precizno određeno, iako se to u praksi, nažalost, ponekad ne dade postići.
Problemi u provedbi primjerenih oblika odgoja i obrazovanja
Iako je redoviti program uz individualizirani pristup po mišljenju logopeda najprimjereniji oblik školovanja za većinu djece s disleksijom, on se, nažalost, još uvijek nedovoljno provodi. To se događa zbog toga što nastavnici i stručni suradnici nisu dostatno upoznati s ovim zakonski utemeljenim oblikom školovanja, pa se u praksi često ovaj oblik poistovjećuje s prilagođenim programom.
Također se događa da se zbog nedostatne educiranosti nastavnika redoviti program uz individualizirani pristup ili prilagođeni program ne mogu u potpunosti provoditi, iako dijete ima rješenje. To je posebno izraženo od 5. razreda osnovne škole. Naime, za uspješan individualizirani pristup djetetu s disleksijom trebalo bi dodatno educirati sve nastavnike predmetne nastave, jer za kvalitetan rad ne zadovoljavaju samo okvirne upute. Učitelji razredne i predmetne nastave te stručni suradnici koji se žele sami educirati, često nemaju za to prilike jer su takve edukacije rijetke, literature na hrvatskom jeziku je malo, a ostala je teže dostupna.
Ipak, noviji dokumenti o učenicima s posebnim odgojno-obrazovnim potrebama daju detaljne upute za rad i provjeru znanja učenika s disleksijom, disgrafijom i diskalkulijom, što će uvelike olakšati rad u školama.